Priča o istraživanju planine Andringitra na Madagaskaru, kada smo se našli usred ciklona. Danima smo bili mokri, boraveći u iznimno ekstremnom ambijentu.
Terenac sve više huči, a vrhovi planine su sve bliži. Dolazimo do sela gdje naš bijeli terenac iskače od krajolika crvene zemlje. Doduše, terenac i nije više bijeli, jer već je i sav prekriven blatom i prašinom. Olja je dakako napunila zalihe voća – sočnih ananasa i mršavih jabuka. Ponovo u vozilu, pred nama se sve više pomalja mutna litica u daljini. Nije čudo, jer se masiv Andringitra diči drugim najvišim vrhom Madagaskara. To je Pic Boby, visok 2658 metara, rijetko vidljivim od oblaka. Samo mašta može sada opisati što se ondje skriva. Cesta nakon mnogo sati vožnje nestaje i prvo stajemo na visoravni, pored velike građevine.
„Uprava parka, ali i hotel“ kratak je Parfait kojeg je nekako počela popuštati ona napetost koja je stvarala taj zid među nama. Nekako kroz razgovor i različite detaljčiće čini mi se da nije bio baš sretan što nas je Miguel dodijelio. Dok je prošlost istraživanja bila u znaku vazaha, budućnost je sve više u rukama domaćih, malagaških istraživača. Danas sastavni dio tima čine i herpetolozi sa sveučilišta u Tani, uglavnom studenti na doktoratu po evropskim zemljama. Možda se Parfaitu izgleda da imamo zadaću nadgledanja, ili se osjetio ugrožen kao lider. Vjerojatno to nije baš tako, ali sigurno neka mala vatra plamti. Jer svi smo mi ljudi i koliko puta se meni tako nešto dešavalo.
Na planine
I dok su se ostali rastrčali da sve dogovore i pripreme, Olja i ja imali smo vremena da malo razgledamo teren. Promatram široku dolinu, s zaselakom tu, osamljenom kućicom tamo, isticali su se na malim povišenim brdašcima. I izdaleka se vidjela njihova jednostavna građa. Kao i na središnjoj visoravni, kuće su od cigle. Fasada je lijepe zemljane boje, a drvene grede pokrivene slamom ili nekom sličnom travom. Krov svake bi se obično proširivao na verandu.
Kako idilično su se činile te stare, ali očuvane građevine dok bi se iznad njih uzdizali stjenoviti vrhovi. A još su idiličnije izgledala rižina polja ispod njih. Vjetar je tjerao zelene valove na poljima. Iz podnožja bi se ta polja penjala u stepenicama. Takav terasasti način obrade zemlje poznat je iz daleke Azije, ali i Južne Amerike, a ovdje uz Kinu doseže savršenstvo. Svako natopljeno polje mora biti ravno da se voda tek polako slijeva na nižu terasu. Nastao je trodimenzionalni mozaični zeleno-žuti krajolik.
Nakon prohladne, ali ugodne noći i krevetu što bi se moglo čak usporediti s planinarskim domom na Zavižanu, ekipa je već bila spremna s ruksacima na leđima. Samo, od nas početnih pet, ekipa je narasla na kojih tridesetak ljudi! Imamo nekoliko vodiča te više od petnaestak nosača. A pola od njih nosi rižu! Prolazimo poput neuredne vojske kroz utabana dvorišta zaselaka, a gledalo nas je i staro i mlado, čak su i kokoši zastale i čudile se gužvi.
Odmah sam vidio da će biti rasulo…nije se znalo gdje je tko i s kime…jedan mi je mladi momak uzeo ruksak i nestao…sumnjam da će otići iz grma i raskopati ga, ali se bojim da će ga samo istovariti kao naramak drva. Vodiči nas doduše ne ispuštaju s vida, ali mislim više da budu u društvu vazaha nego da stvarno paze. Pri zadnjoj kućici stajemo. „Šef sela mora nam dati dozvolu da odemo na planinu“. Više se ne čudim tome, a ni izgledu tog šefa – kost i koža, raščupan, škrbav, bos i u dronjcima.
Uspon je nemilosrdan. Staza gotovo ide ravno uz brdo te znoj curi niz lice dok srce hoće iskočiti iz prsa. Usto, kišica šprica u lice i još gore, raskvasuje stazu. Uz s puta se vide velika vodoskoka, svaki se baca 250 metara niz liticu! Poznavajući Malagašane, ne čudim se legendama o kraljevima i kraljicama, da su ti slapovi sveti, čak ni vjerovanju da se kupanjem može riješiti problem sterilnosti! Nakon mukotrpnog uspona konačno izlazimo na visoravan. Šumu kao potezom kista mijenja prostrani travnjak.
Ipak, tu nije kraj, jer se s druge strane uzdiže druga planinska stepenica. Kao ogroman zid, sprečava pogled na ono sam vrh. Ipak, često se i ta druga stepenica ne vidi, skrivena gustim oblacima i maglom. Sada je lakše hodati, ali opet, brojni potoci prošarali su visoravan i svako malo ih treba prijeći preko velikog kamenja u koritu. I tako nakon nekoliko sati uspona, evo nas u baznom logoru!
Mokra planina
Šćućurio sam se pored vatre, grijući bose noge poslije prvog dana terena. Cipele se cijede nešto dalje. Društvo im prave hlače, čarape i ostali mokri odjevni predmeti. Nije hladno samo meni već i mojim kolegama znanstvenicima, vodičima i nosačima naše ekspedicije na Andringitru. Entuzijazam traženja endemskih žaba zamijenili smo mučaljivom šutnjom. Kiša tutnja po slamnatom krovu, jedinoj zaštiti od hirova atmosfere kilometrima naokolo. Zapusi vjetra špricaju kišu sa strane, jer nema pravih zidova. Samo temelji od kamena i drveni nosači nose ovu kolibicu.
Virim van u crne i niske oblake koji nikako da napuste ovo područje. Nije ni čudo. Usred smo ciklona, ogromnog oceanskog poremećaja koji je zahvatio cijeli Madagaskar. Iako izbjegavamo uraganski vjetar i razaranja koja trpi obala Indijskog oceana, ipak niti ovdje u unutrašnjosti nije ništa bolje. Naprotiv. Ovdje, na visini od 2600 metara nad morem se oblaci, ti nepresušni rezervoari vode zaustavljaju pa zalijevaju i ljude i stijene i nepregledne travnjake planine Andringitre.
Oni se ovdje nasuču i nemaju druge nego svu vodu baš ovdje isporučiti. Tek mrvice prođu dalje pa je zapadna obala Madagaskara tako suha. Padalina ima ovdje na Andringitri najviše za vrijeme južne zime. Tada su i noći najhladnije. Živa se ovdje po noći spušta i sedam crtica ispod nule, a ljeti se ne diže preko 25°C.
Zbog očuvanosti i prirodoslovne vrijednosti cijelo područje uživa zaštitu države kao nacionalni park. Na nižim dijelovima raste gusta šuma. Ona je dio velikog šumskog kompleksa, jednog od rijetkih preostalih na ovome otoku poznatom po ubrzanom nestanku svoje prirodne vegetacije. Proteže se sve do poznatog nacionalnog parka Ranomafana. Vrijednosti parka pridonosi i 14 vrsta lemura, više nego u ikojem drugom parku na Madagaskaru. Unatoč tome nije ih lako vidjeti jer žive na nepristupačnim mjestima podalje od staza. Zato će svaki prirodnjak i ljubitelj prirode uživati u orhidejama, naročito ako se zatekne u veljači ili ožujku. Tada zelenu travu probijaju bijeli, žuti ili plavi cvjetovi. Za razliku od većine orhideja na Madagaskaru, ovdašnje orhideje rastu iz tla, a ne na drveću. Ukupno nekoliko desetaka vrsta nalazi na travnjacima povoljno stanište.
Nakon bljutave riže i kuhanog kukuruza, krećemo gore još dok ni sunce nije provirilo. Kada bi se uopće vidjelo iza oblaka. Prvo treba prijeći visoravan. Samo smo mi biolozi s vodičima, nosači su se vratili u selo. Iako ravna, ispresijecana je dubokim potocima i riječicama. Nema druge nego duboko zagaziti. Hladna voda grize naša bosa, još topla i uspavana stopala dok gacamo s cipelama u rukama. Već na samom početku planina pokazuje da ćemo cijeli dan biti mokri. Stižemo uskoro do ruba zastrašujuće litice. Dobrano izvih vrat da bih ju pogledom cijelu obuhvatio. Ipak, monolitnost izdaleka se pred očima pretvorila u malene usjeke – prolaze. Tu je i hrapava granitna podloga koja đonovima mnogo bolje leži od glatkog vapnenca kojeg nalazimo posvuda u Hrvatskoj.
Među oblacima
Uspon polako traje, jer treba paziti na svaki korak, pad u provaliju bio bi koban. Konačno, izranjam u vilenjački svijet gornje stepenice. Kao u nijemom filmu, tišina me je obasula. Našao sam se u gustom oblaku koji bi se tek na trenutak lijeno pomaknuo i dopustio bi mi pogled uokolo. Trenutak kasnije bi me potom ošamario svojom mokrom šakom. Nekoliko takvih kratkih epizoda spojilo se u puzzle ovog misterioznog svijeta. Nije potpuno ravan već razveden u blaga brdašca i male doline. Tu i tamo nazirala bi se tama uskog i dubokog klanca. Kao kruna svega, uzdizali bi se u pozadini najviši vrhovi. Pričekao sam da se ostatak grupe sakupi i krenuli smo dalje, prema srcu planine.
Krajolik se mijenjao iz minute u minutu. Blago bi se penjali uz granitnu stijenu, a onda probijali kroz gusto raslinje. Kiša je skoro neprimjetno pojačavala, prodirući kroz svaki dio mog tijela, unatoč skupoj jakni i cipelama od nepromočivog gore-texa. Napokon smo stigli do ruba provalije, prošli potok koji se ondje stropoštavao kao slap. Oprezno smo se spustili do njegovog podnožja gdje je i počela naša potraga. Cilj nam je posebna vrsta visokoplaninske žabe. Istraživači su se uskoro razmili uokolo, neki od njih direktno u slapu. Voda je udubila malu prostoriju, savršeno mjesto za skrivanje ovih ekstremnih vodozemaca. Nakon kojih dva sata trud se isplatio. Uskoro se u rukama našlo nekoliko primjeraka ove lijepe zeleno smeđe žabe. Posao nije gotov. Treba uzeti komadić tkiva s DNA za genetičke analize, a to je malo duža procedura. Prošlo je podne, a kapi kiše sve jače odzvanjaju na kabanici.
Voda se nemilosrdno cijedi u cipele. Mirno smo stajali pa nema više grijanja od kretanja. Hladnoća zato počinje tresti tijelo. Vrijeme se rasteže kao otopljeni sir, posve se prepuštam nelagodi. Smrzavam se u tropima! Naposljetku, posao je gotov. Moramo brzo nazad. Po prolomu oblaka smo se uspeli do vrha litice, a ondje neočekivan pogled. Potok na rubu provalije koji smo s lakoćom prošli u dolasku, sada je nabujao. Struja vidno grabi okolno grmlje kojeg samo snažno korijenje sprčava da se lansira u slap i niz provaliju. Mi ljudi na žalost nemamo tu privilegiju. Dogovor brzo pada: držeći se za ruke moramo prijeći prijeko u lancu. Uz malo nespretnosti, svi smo sigurno zagazili drugu obalu.
Olakšanje. Ipak, imamo još dva tri sata do baznog logora, a uvjeti su sve gori. Umorni, mokri do kosti, moramo po klizavom terenu ići nizbrdo, sve je i mračnije. Naprežući osjetila i kontrolirajući mišiće, polagano sam napredovao. Šljapljanja u cipelama prati me poput sjene. Novorođeni potoci i slapići prskali su nas sa svih strana, no više nitko ne mari za to, ionako smo odavno mokri. Nakon dva sata zadnje iskušenje je pred nama – okomiti zid stepenice. Svu nadu položih u grubost granita. Kao u snu sam se spuštao neočekivanom lakoćom, na trenutak bih osjetio kako kližem na goloj stijeni, ali bih se nekako uspijevao iskontrolirati. Tek dolje u baznom logoru, spasonosni adrenalin se povukao i osjetih strašan umor i tupost. Jedina nada mi je da je šator ostao suh.
Srećom, dobro smo napeli sve klinove i konopce tako da se taj mali šator činio kao najbolja hotelska soba. Komadić suhog usred općeg potopa. Olja i ja smo se smoali kao zmije da se što više zgrijemo, njene noge su hladne kao komad leda. Navečer smo se svi skupili oko vatre. Pokušavali smo se zgrijati te osušiti dio odjeće. Plamen vatre na kojoj se krčkala riža bilo je jedino svijetlo. Ono je šaralo naša lica, čineći ih nekako mističnim. Promatrao sam posebice vodiče i nekoliko preostalih nosača koji održavaju logor i kuhaju. Svi oni žive u dolini, u nekom od sela koji poput mozaika ukrašavaju podnožje planine. Jednostavna, poluodrpana odjeća pouzdan je indikator njihovog siromaštva, po definiciji našeg zapadnog društva. Ipak, da li se njihov život na svježem i čistom zraku, sa zdravom hranom, bez stresa i svih ostalih gadosti zapadnog društva može nazvati siromašnim?
Usred ciklona
Već smo nekoliko dana ovdje, rutina je svaki dan ista iako se mijenja staza. Penjali bi se ujutro, spuštali poslijepodne. Već sam zaboravio što to znači biti suh. Kiša gotovo da ne prestaje, samo se mijenja njen intenzitet. „Tu smo“ odjekuje nečiji glas u magli. Još samo malo i konačno sam na samom vrhu Andringitre – Pic Boby. Teško je reći, sada nadohvat ruke te još u oblaku točno gdje je. Iz daljine izgleda jednostavno, baš kao i mnoge stvari u životu. A kada se pogleda izbliza sva složenost svijeta oko nas zbunjuje. Stojim na vrhu, a nisam ni svjestan. Izdaleka djeluje šiljato, a sada gazim po ravnoj stijeni.
Kao i uvijek, pljusak odjekuje od kabanice. Poraženo se prepuštam oblijevanju, no s vremenom osjećaj nemoći uskoro nestaje. Baš suprotno, na neki čudni način osjetih zadovoljstvo što postadoh majušni dio cijelog ovog ekusustava. Kao nekad na Masoali, nisam osjećao niti mokrinu čarapa i gaća, prepustih se da me voda potpuno obuzme. Jer upravo je voda duša i Masoale i Andringitre. Kiša je jedna od lica vode, tvari koja čini život ne samo nas ljudi već i cijele žive planete.
PRETPLATITE SE NA NEWSLETER OVOG BLOGA
Pratite me na Instagramu
Pratite stranice na Facebooku
Pretplatite se na moj Youtube kanal
Pratite me na Twitteru
