Ekvador

Ekspedicije-Ekvador (14)Godine 2009. poduzeli smo ekspediciju u Ekvador – Olga Jovanović i ja. Ekvador je jedna od manjih zemalja Latinske Amerike, ali vrlo bogata živim svijetom koji nije do kraja istražen.

Prvo zadatak bio je naći preostale populacije Atelopusa, skupine žaba koje su na mnogim drugim mjestima nestale. Bile su nekad toliko česte da su ljudi doslovno morali paziti da ne gaze po njima. Prije petnaestak godina su počele misteriozno nestajati. Mnogo je mogućih razloga. Nestajanje staništa im smanjuje prostor za život te genetsku raznolikost, zagađenje lako prolazi kroz njihovu polupropusnu kožu, …, a veliki udar trpe i od gljivične infekcije poznate kao hitrid (engl. chytrid).

Ekvador zato nastoji sačuvati to svoje ogromno blago, prije svega biolozi s Universidad Catolica (naziv Catolica ovdje vara, to je samo povijesno ime, a danas je to moderna znanstvena i nastavna institucija). Krenuli smo s Davidom Salazarom s Catolice u amazonsku džunglu u provinciji Pastaza (glavni grad Puyo na samom rubu džungle, 24 000 stanovnika). Nije to još ona prava nizina, ali tim i bolje jer su drukčiji uvjeti. Na 1000 metara nad morem rječice i potoci još žubore kroz kameno korito da bi se tek u nizini smirili te postali široki i blatnjavi. Tu raste prava tropska kišna suma, s dodatnim elementima planine – prije svega mnogo više epifita – biljaka koje rastu na drugim biljkama, no nisu paraziti. Mogu tako rasti jer imaju dovoljno vlage od mnogo kiše i magle. To smo se mnogo puta i sami uvjerili, na svojoj, mokroj koži. Top of Form

U glavnom dijelu ekspedicije pridružio nam se Kruno Brčić Kostić s Instituta Ruđer Bošković. Yasuní štiti ogromni komad nizinske tropske kišne šume. Na skoro milijun hektara živi 500 vrsta ptica, 200 vrsta sisavaca, 62 vrste zmija, 100 vodozemaca i nebrojeni beskralješnjaci. Oni se skrivaju u iznimno veličanstvenoj šumi, što poplavnoj što onoj van dosega visokih voda. Yasuni sijeku bijele rijeke koje izviru u Andama i crne rijeke što se rađaju u samoj Amazoni, s rukavcima, mrtvicama, visokim riječnim obalama… Nacionalni park štiti i Indijance Huaorane od daljnjeg propadanja. Naš je cilj istraživanje evolucije otrovnih, ali istovremeno šarenih žaba iz skupine Dendrobatidae. Preciznije, radimo eksperiment u džungli (džungla nije znanstveni pojam, već popularan naziv za teško prohodnu šumu) s ciljem provjere hipoteze da ove žabe “oglašavaju” svoju otrovnost kričavom obojenošću. Lako je shvatiti da one crvenilom, plavilom, žutilom i ostalim bojama viču “Hej, šaren sam i ne diraj me jer na leđima imam žlijezde s alkaloidima!”. Zato postavljamo plastelinske modele žaba i potom gledamo da li su oštećeni, odnosno napadnuti. Kasnije ćemo vidjeti ima li statistički značajne razlike između različitih boja, odnosno da li predatori izbjegavaju šarene žabice. Olja je radila slično na Madagaskaru, a sada provjeravamo da li metoda funkcionira i ovdje te da usporedimo dvije linije vodozemaca koju su neovisno „otkrile“ ovakvu obranu od grabežljivaca.

Dnevni raspored je jednostavan: poslijepodne „sijemo“ modele koje sljedeće jutro provjeravamo i odmah kupimo. I tako desetak dana. Nije naporno fizički, ali je malo psihički zamorno ponavljati isti posao. Ali takva je znanost, bitno je da imamo veliki broj uzoraka da bi nam statistika „šljakala“. Nije lako kretati se u džungli između svih tih stabala, neke od njih ne bi obujmilo ni pet ljudi. Treba zaobilaziti njihovo potporno korijenje koje se širi često i desetak metara na svaku stranu poput kakve zmije. Treba paziti da se ne nasloni na neka od njih zbog oštrih trnova. Epifiti i lijane dodatno maskiraju drvo, velike drvenaste paprati i ostalo grmlje priječe prilaz…

Ekspedicije-Ekvador (50)
Čeprkanje po tlu i između stabala je i opasno – prvenstveno zbog zmija otrovnica. Također se nikad ne zna hoće li me piknuti kakav veliki otrovni pauk, mrav ratnik ili otrovna dlakava gusjenica. Često ih se i ne vidi od znoja koji se cijedi u oči od velike vlage na tridesetak stupnjeva. Ili od kiše kojom neprestano prijeti namrgođeno nebo. Za trenutak se šuma zamrači i ispusti dio od svojih 3000 padalina godišnje. Prvo se čuje kako kapi udaraju u krošnje da bi tek za koju minutu probile kroz debeli zeleni zid na donji kat. Za najgorih pljuskova se šćućurimo ispod kabanice i poput gljive čekamo da prođe najgori izljev, a manje kiše jednostavno puštamo da pada po nama. Začas nastane blato po kojem kližemo, te lokvice vode, na „radost“ milijuna ličinaka komaraca i ostalih kukaca. Kad odrastu, spremo će se razletjeti okolo tražeći krvavi obrok. Osim što su neugodni, imaju na ponudi sve tropske boleštine koje vam srce (ne) poželi. Besplatno će s vama podijeliti malariju, žutu groznicu, dengu, Chagassovu bolest… da spomenem samo nekoliko najopasnijih. Zanimljive su i mušice koje baš u našoj koži vide jaslice za svoja jaja… Još su najbolje male grinjice (engleski chiggers) čiji su nam ugrizi prekrili pola tijela, no ne prenose ništa ozbiljno. Ponosan sam vlasnik stotinjak malih grinjica, svaka od njih mi je napravila baš veliku i svrbljivu kućicu u koži.

Srećom, nakon obavljena posla se vraćamo u sigurnost i komfor biološke stanice Universidad Catolice, na obali blatnjave rijeke Tiputini. Biološka stanica nije samo zaklon od kiše i kukaca nego i radna soba te restoran. Sadrži laboratorije za bilo koju opremu koja se može dovesti sa sobom. Napaja ih struja iz generatora za naftu. Satelit nam omogućuje i internet usred Amazone!!!