Become a Patron!

Iz Dnevnika istraživača: Indijanac na putu

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude…

Bacih zadnji pogled, jer istraživački je rad u Nacionalnom parku Yasuní završio, duboko u amazonskoj džungli. Pozdravili smo se s biološkom stanicom, osobljem i rijekom Tiputini, jednom od bezbrojnih rijeka ove najveće tropske kišne šume. U Ande će nas natrag voziti kolega David sa sveučilišta. Oprema i ostale stvari već su poskakivale u terenskom vozilu kad je na bijelu cestu iskočila polugola prilika, stajao je nasred ceste te smo morali zakočiti. Prepoznao sam Indijanca iz plemena Huaorana –nekoliko dana prije je s obitelji bio u stanici. Za razliku od prvog susreta, sada nije izgledao prijazan. Štoviše, nešto je bijesno vikao prema nama. Razumio sam samo poneku španjolsku riječ između bujice indijanskog jezika, sve pomiješano u alkoholne pare nekog jeftinog pića. I bez objašnjenja Davida, razumio sam da zahtijeva cestarinu.

Moji suputnici znanstvenici pokušavali su ga smiriti, no Indijanac se još više raspaljivao. Bijesno je grčio lice i tada mi se trbuh stegnuo. Još sam do tada mislio da Indijanac samo izvodi scenski igrokaz da izmami novce, no shvatih da je ozbiljan. Kao malo dijete koje nerazumno traži sladoled, tako i ovaj iz dna duše želi naš novac. Od jada zgrčenih žila na vratu je uzeo kamenje sa makadama i bacao ga na auto. Što sada? Mi odlazimo za dugo vremena, ali David će se ovdje još puno puta vraćati te mora biti smiren i taktičan. Lako bi mogao filmski dati gas i riješiti se problema. Zna međutim da ako uđe u konflikt, budućnost znanstvenih istraživanja je ugrožena.

Konačno, i u stanici ostaju ljudi i nikad se ne zna hoće li ovaj iz osvete okupiti svoje ljude i krenuti ondje naplaćivati dugove. Zato osjetih olakšanje kad se odjednom Huaoran zaputio prema šumi. Mislio sam da je odustao, ali kako sam se prevario! Već je idućeg trena hitao natrag, ovaj put s trometarskim kopljem u ruci. Već sam gledao jedno takvo prije, i znao da je osim veličine, koplje toliko čvrsto i šiljato da bih njime mogao bez problema očistiti crno pod noktima. Nekoliko puta je tim šiljkom lupio po vozilu i zapovjedio da izađemo. Postrojili smo se uz auto poput ratnih zarobljenika dok je Indijanca došla čak i žena smirivati. Onda je David izvukao novčanice i prošli smo…

Ovaj slučaj se ne može objasniti isključivo kao cestovno razbojništvo. Kad se malo razgrne  ratobornost te ispuhnu alkoholne pare, ostaje bolna stvarnost amazonskih Indijanaca u Ekvadoru. Njih su u šezdesetim godina „otkrili“ izviđači naftnih kompanija i katapultirali u „civilizaciju“. Što je zanimljivo, prvo je val misionara „smekšao“ Indijance, a onda i sami naftaši. Umjesto divne sjene drvenih i palminih kućica sada skapavaju od vrućine pod „civiliziranim“ limenim krovovima usred žarkog tropskog sunca. Izgubili su zemlju, kulturu, postali doslovno sprdnja nekad ponosnih ratnika. I što je najgore – bijes iskaljuju na znanstvenicima, valjda jedinim ljudima u džungli Yasunía koji im žele dugoročno pomoći… Na žalost, prošle godine je ekvadorski predsjednik Rafael Correa donio je odluku o dopuštenju crpljenja nafte iz NP Yasuní. Budućnost ogromnog biološkog bogatstva je u pitanju, ali i budućnost vjekovnih stanovnika ovog kutka Amazone.

Južnoamerički Indijanci nekad su bili pojam za surove, nemilosrdne ratnike. Otrovne strelice dolazile su nenajavljenim gostima iz džungle, a zapadnjak je u samrtnom znoju samo još maglovito vidio gole šumske ljude… Ta se predodžba „divljaka“ dugo održala, a posebice u SAD nakon smrti petoro misionara u ekvadorskoj džungli, u pokušaju spašavanja duše Indijanaca od poganskog pakla. S druge pak strane, u zapadnom svijetu postoji romantična slika Indijanaca u savršenom suživotu s prirodom. „Pola Indijanaca Yanomama je slijepo od parazita, prepuni su boleština, smrtnost djece je vrlo velika…“ pričao mi je znanstvenik Cesar Barrio koji je boravio kod njih nekoliko godina, u dubokoj izolaciji tromeđe Gvajane, Brazila i Venezuele. „Usto, tamo je ratno stanje, doduše ne unutar plemena već između Indijanaca i brazilskih bandi ispirača zlata“. Danas je u Južnoj Americi preostalo svega nekoliko nekontaktiranih plemena, prije svega u bespućima brazilske Amazone. Vlada ih nastoji održati takvima, dajući njima pravo da odluče poduzeti prvi korak i odluku žele li se pridružiti našem svijetu. U Ekvadoru dvije grupe Huaorana – Tagaeri i Taromenane odbijaju kontakt s civilizacijom i povukli su se dublje u šumu.

Mnoga plemena nisu imala takvu sreću. U Venezueli smo na vrućim istočnim nizinama između Orinoca i Amazone ušli u selo „civiliziranih“ Indijanaca. Podne je, a ispod limenog krova prava je pećnica. Zato su se svi sjatili u staru kolibicu ispod palmina lišća s ugodnom šumskom hladovinom. Goli beživotni zidovi nove kuće koju im je vlada podigla u namjeri da ih civilizira nisu ih se nimalo dojmili – svejedno su ostali na margini novog društva, istovremeno gubeći svoju kulturu. Umjesto šamana sada pjevaju pijanci, a ratnici umjesto ritualnog plesa sada naganjaju nešto što bi trebala biti nogometna lopta.

Svijet gubi ne samo izuzetnu biološku, već i kulturnu raznolikost, pretpostavlja se da je polovicu od 7000 postojećih jezika neće čuti novi naraštaji. Zato je primjer Indijanaca Barasana u Kolumbiji više nego ohrabrujući. Vlada ove južnoameričke zemlje dodijelila im je pravo na zemlju (doduše njihovu vlastitu) te sada oni nastavljaju život kakav su vodili tisućljećima. I to kakav – ne kao romantična priča, nego održiva – korištenje prirodnih resursa tako da vječno traju, baš kao i oni sami. I kao što svjetski poznati antropolog i etnobotaničar Wade Davis kaže, oni neće ostati zamrznuti u vremenu van civilizacijskih tokova. Oni i svi ostali moraju naći put i imati korist od modernog, ali ne da pri tome žrtvuju svoj identitet i okoliš u kojem žive i od kojeg opstaju tisućljećima.

Pratite me na Instagramu
Pratite stranice na Facebooku
Pretplatite se na moj Youtube kanal

Save

Save

Podijelite ovaj post

Leave a Comment!

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *