Ples s mrtvacima

 

Na Madagaskaru vlada “kult mrtvih” odnosno kako umrli su svetinja za žive, a groblja su sveta mjesta u pravom smislu riječi. Priča kako sam se našao u usred ceremonije okretanja kostiju, odnosno ples s mrtvacima.

Uzbuđenje gomile jasno se uočavalo još s ceste, nošeno gotovo dijaboličnom glazbom što je podrhtavala na usijanom zraku. Dovoljna je bila boca bijelog ruma od šećerne trske da uđem u taj košmar ljudi i zvukova, da se zažare oči prisutnih na plastičnu bocu od soka, sada punu nacionalnog alkoholnog pića. U krvi mi se miješalo uzbuđenje sa strahom, jer znam da mi predstoji jedan od najsvetijih obreda Malagašana, naroda koji je naselio Madagaskar prije nešto manje od dva tisućljeća. Odvratio sam pogled dalje oko sebe, šarajući po niskim valovitim brdima obučenim u isušenu smeđu travu. Ovo područje tik do prvih kuća grada Antsirabea gotovo u sredini države istočkano je malim kućicama u travi.

I u gomili čiji sam dio postao prepoznah jednu takvu kućicu, zapravo grobnicu, mjesto mnogih zastrašujućih priča zapadnjaka, nešto što ne bi smio ni pogledati. A sada sam tu, u vrtlogu plesa, glazbe, vike i smijeha. Kao na prošćenju se tu našla sva sila prodavača hrane, miris preprženog ulja se miješao sa svježim znojem. Ceremonija zvana famadihana, kada se ostaci predaka izvlače na svjetlo dana. Riječ je o presvlačenju kostiju predaka u novo ruho, lamba menu, često svakih nekoliko godina. Iako se ta prigoda čini tužnom, zapravo je ona proslava s plesom, muzikom i opijanjem. Za Malagašane je nepojmljivo što se drugdje preminuli pokopa jednom i stvar je zatim gotova. Za obitelj je sramota ostaviti pretka bez brige i pokop je tek početak veze s precima. Vjerovanje u pretke je vodeća religija na otoku, umrli određuju život živih preko sustava tabua zvanih fady. Famadihana se može ponoviti svakih nekoliko godina, ovisno o nekom događaju. Koliko je važna, govori da obitelji često godinama skuplja novac za nju, jer vrlo je skupa.

Za Malagašane su preminuli svetinja i njihovi duhovi još žive. Možda najosobitiji primjer povezanosti Malagašana s precima je njihova sahrana. U većini plemena se provodi dvostruko pokapanje: prvo u privremenoj grobnici i kasnije kad ostanu samo kosti u trajnu. Zamisao je da se odvoji vlažno, prljavo meso od svetih kostiju. Ponekad to uključuje vrlo čudne običaje, poput skupljanja raspadnute tjelesne tekućine preminuloga s kojom se zatim premazuje tijelo. Plemena Merina i Betsileo su najviše produbili tu praksu u ceremoniji zvanoj famadihana ili okretanje kostiju.

Jedan član obitelji odvukao me je za rukav i ubrzo sam se našao u samoj grobnici. Jezik mu se spoticao o alkoholne pare dok mi je okušavao objasniti na klimavom francuskom, ja sam samo potvrdno klimao. Što ja tu radim, pomislih, i tko je uopće moj vodič. Je li dio obitelji ili pokušava zaraditi koju paru kao stranac, pomislih sav u strahu i znoju. Što ako dođe pravi gazda i vidi stranca kako oskvrnjuje njegovu svetinju… Koliko je trajao boravak pod zemljom, ne znam, no povratak na svjetlo je donio olakšanje. Uočih tada centar gužve, ljudi su se naguravali oko nečega. Glazba je stala te s povišenog mjesta vidjeh konačno pretke. Zamotane u bijelo ruho, podigli su ponosno ih rukama uvis, neka se vide! Otišli smo sigurni, a ceremonija je trajala još cijeli dan.

 

Podijelite ovaj post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *