Tekstovi

Goran Šafarek| 28 May 2014| 0 comments
Tekst je objavljen u časopisu Meridijani

PCHRZ651Pokušaj skoka je loše završio. Noga je pri doskoku na položeno sklisko deblo usred potoka jednostavno proklizila i završila u hladnoj vodi i mekom crvenkastom pijesku. «Ah ne!» zavapio sam gledajući kako voda ulazi u cipelu, sad mi je potpuno mokra i možda će proći dani dok se ne osuše ako potraje ovo varljivo poluoblačno vrijeme. «Kad će već jednom kraj ove močvare?» zapitah se u sebi, ojađen od višesatnog hodanja labirintima rijeke Ranomene. Blato nas prati posvuda i hlače su mi odavno potpuno zamrljane, ali su mi barem cipele do sada bile suhe, ovako su teže za koji kilogram…

Da još se nalazimo se u nacionalnom parku Ranomafana, pravoj oblačnoj šumi, međutim u jutros smo ušli u ravnu i gusto zaraslu močvaru bambusa i pandanusa, palmi sličnoj biljci, i sada satima lunjamo po njoj. Cilj nam je najveći i do sada nesnimljeni slap ovog parka perjanice Madagaskara. Nastavljamo tako mokri i blatni dalje, probijajući se mačetom u nemogućim uvjetima. Neprestano prelazimo vijugavu Crvenu rijeku (Ranomena znači na malagaškom upravo to) čas s jedne, čas s druge obale, vjerojatno smo je prešli nekoliko desetaka puta. Uglavnom to nije veći problem zbog obilja prirodnih mostova od srušenog drveća i grana, no na nekim mjestima nema druge nego pregaziti ju bos s cipelama u ruci. Jak tempo zbog nadolazeće noći oduzima snagu i što je još važnije koncentraciju pa noge više ne slušaju i same idu spotičući se bez nadzora mozga na bezbrojne zapreke…

Povremeno zastajemo na minutu-dvije da predahnemo i to je jedina prilika da se pogleda nagore, na impresivne pandanuse koji dominiraju močvarom. Svakako su im najdojmljiviji dugački i tvrdi kožasti listovi što se šire s vrha debele stabljike u obliku rozete. Nazubljeni su i podsjećaju na one kaktusove, no zapravo je pandanus srodan palmama, dakle u skupini biljaka jednosupnica. Osim što je vizualno atraktivan, pandanus je ekološki vrlo važan kao dom mnogim drugim bićima. U zaštiti visine i trnova obitavaju žabe, raci, kukci, a posebno je zahvalno samo dno rozete u kojoj se skuplja voda pa je odgajalište nebrojenima naraštajima raznovrsnih ličinaka. Tu su na žalost i komarci, među njima i oni roda Anopheles, zloglasni prenosioci malarije. Najveći njegov stanar ipak je jedna biljka epifit, velika orhideja Arangis madagascariensis, roza-crvenih cvijetova nedostupnih na samom vrhu pandanusa.

Krenuli smo to jutro iz pitomog sela Ambatulahi, preko strmih rižinih polja do šume, nas desetak, mi članovi HIK-a Željko, Mario i ja Goran, te ekipa vodiča iz parka. Da cijela ekipa, pao sam u nesvijest skoro dok sam ih vidio, no svi su mladi i jaki, bit će zabavno. I unatoč Emilovom iskustvu, očigledno smo se izgubili. I nije stoga čudo što je nakon lutanja cijelog poslijepodneva i sam Emile sam sebi zapljeskao i glasno uzdahnuo, put je ponovo pred nama, do prenoćišta još samo jedan sat hoda. I ja sam uzdahnuo, zadnji u koloni zajedno sa Dauphinom, tihim mladim vodičem koji brižljivo pazi na mene. I tako umorni i mokri, skotrljali smo se pored potoka, najeli riže i uvukli u šator…

Zora slijedećeg dana obećavala je oblake. Naš je logor na malenoj čistini u močvari odmah do Ranomene koja tiho teče, a kud oko seže zlokobno proviruju iz magle siluete pandanusa. Nisko iznad naših glava jedri crna lunja, očito iznenađena tolikim brojem ljudi ovdje. Divim se neuobičajeno ravnom terenu usred strmih obronaka Ranomafane. Emile objašnjava da je to dno negdašnjeg jezera i da je močvara ostatak nekad obilne vode. Tako je bilo dok neki avanturist nije prije puno godina zbog mogućeg zlata raznio dinamitom stijenu na najosjetljivijem mjestu i voda je polako otjecala ostavljajući lokalne džepove vode. Neumoljiv proces biljne kolonizacije i eutrofikacije sada polako ali sigurno pretvara u šumu tu zadnju uspomenu na jezero.

Hladno je. Naši malagaški kolege šutke se griju pored vatre na kojoj se već brbučka riža u velikom kazanu. Cijeli njihov život se vrti oko ove žitarice, ona im je glavna hrana, pa i na terenu ne mogu bez nje. Ne zato što je toliko vole već zato što je to jedina dostupna jeftina hrana, a također i jedino što mogu i znaju uzgajati ovdje. Da bi unijeli dovoljnu količinu kalorija primorani su je jesti tri puta dnevno i to u velikim količinama. Večer prije svakog je dopala ogromna porcija koju su svi temeljito očistili osim nas trojice čiji želuci jednostavno nisu dovoljno veliki za sve to.

Za jedan sat se naoblaka iznenada raskinula i pokazalo se plavo nebo, bit će žarkog sunca kasnije, unatoč visini od 1000 metara ovo su ipak tropi. Emile procjenjuje da imamo još gotovo cijeli dan močvare. Cipele i čarape jedva da su se imalo osušile i kod prvog prijelaza odluka je pala- skinuti cipele za stalno i hodati bos, nema smisla ih svako malo svlačiti i oblačiti kao jučer. Uz to se Ranomena sve više širi i postaje sve dublja. To znači i da više nećemo biti u stalnoj sjeni nego na direktnom udaru sunca. Ionako su i svi naši Malagašani bosi, osim Emilea na čelu koji nosi gumene čizme. Istini za volju svi su oni bosi cijeli život i imaju podeblje džonove na stopalima dok mi naše štitimo cipelama od rođenja. Nastavljamo istom mukom kao i jučer prateći hirovitu rijeku koja kao da se ne može odlučiti hoće li lijevo ili desno pa stalno isprobava, malo u jednu stranu pa u drugu…Još je i gore. Neprestano tonemo u meki mulj ili se gubimo u moru visoke trave i mladog bambusa na suhom gdje je bez mačete nemoguće proći. Posebno je gadan bambus jer uz bjegove fino bodljikave listove sve zapinje. Baš zato nosimo duge hlače i košulje unatoč velikoj vrućini, budući da je «sušna» sezona i može se desiti da čak nekoliko dana za redom ne padne kiša. Drugi razlog je sprečavanje možebitnih ugriza komaraca. Kad je već ostatak tijela zaštićen ceh zato plaćaju gola stopala, već sada puna crvenih i bolnih pruga od oštrog lišća i još k tome skuhana u znoju prethodnog dana.

U jednom trenutku opet stajemo, Emile nešto gleda u raznim smjerovima prema nepreglednom raslinju, ali ne kreće dalje. I kad se čini da smo opet u problemu na scenu stiže naš neprimjetni nosač. Mršav, suh, sav u dronjcima uvijek izdvojen na začelju kolone, šutljiv. Kao da se osjeća podređeno, a kažu ostali i zato što se boji nas vazaha, bijelaca. Dolazi naprijed, podiže glavu kao da njuši, izgrglja par riječi i pokaže rukom smjer. Put je opet tu! Željko impresionirano kaže da kad više ništa ne pomaže, onda ga vode vlastiti geni.

Crvena rijeka i dalje raste i nema više koristi od zavrnutih nogavica, puštam ih dolje jer se svejedno moče ovako namotane sad kad je voda visoko iznad koljena. Pokušavam iz misli izbaciti sve moguće parazite koji bi mogli živjeti u vodi, ali teško. Posebno me muči bilharzija kojom obiluje dosta voda na Madagaskaru, prilično opasna bolest uzrokovana parazitom. Ti oblići, mali crvići ulazi preko kože iz vode te se skupljaju u venama oko crijeva i mokraćnih puteva gdje stvaraju probleme pa je jedan od simptoma zaraze krv u mokraći. Osim toga ugrožavaju pluća i jetra pa su vrlo ozbiljan problem tropima širom svijeta, pretpostavlja se da je zaraženo preko 100 milijuna ljudi. Za njegov životni ciklus potreban je kao posrednik slatkovodni puž, i nadam se da ga nema ovdje. Jedna mi je nada to što crvu treba barem 15 minuta mokre kože da se uspije probiti unutra, druga što područje nije naseljeno jer jajašca dolaze u vodu mokrenjem zaraženih osoba, ali ipak tko zna što se dešava uzvodno. Tu ipak zalaze ljudi iz okolnih sela u potrazi za plodovima šume.

Pokušavam stoga što prije prijeći rijeku i izaći iz nje na čvrsto tlo, ali ni tamo ne cvjetaju ruže. Opet zapinjem na mladi bambus i da spriječim pad hvatam se za debelu stabljiku drugog… ali koje li greške. Kora je prekrivena tisućama sićušnih kratkih iglica i to još slabo pričvršćenih i sve su one našle potom na mojoj ruci. Vidim i Mario naprijed ima sličnih problema. Odmah mi je pala na pamet priča o iglicama koje uzrokuju nepodnošljiv svrbež, ali ove srećom ne ostavljaju posljedice osim samog fizičkog bola. Nekoliko minuta skidanja i sve je gotovo, barem smo ostavili lijep otisak na bambusu.

Jedan novi zvuk nagovijestio je skorašnji kraj ravnice. Čarobni zvuk uzburkane vode. I to ne samo tekuće već i padajuće. Ranomenu je naglo suzio metar uski kameni kanjon i zatim je nestala u tami uskog tunela. Tako iznenada, jer pratila nas je dugo, da smo se upitali kuda će. Zakoračili smo i mi na kamenitu podlogu koja se pojavila i počeli zaobilaziti veliku stijenu u kojoj je nestala rijeka. Stigli smo na rub stijene, močvare je nestalo, a pred nama se ukazao pogled na šumu dolje. Osjećaj olakšanja se proširio, baš kao i svježi zrak što ga nosi vjetar s otvorenog prostora. Donio je još nešto, bolje reći vratio posrnuli entuzijazam. Ali kuda sad? Pred nama je ponor. Emile kreće niz kamenitu strminu i ulazi u malenu šumicu, a nama nema druge nego za njim. Iz šumice opet viđamo našu staru prijateljicu, rijeku, ali nije više bolesni crveni starac, već mlada djevojka, puna životne snage. Iz tunela se ruši deset metara visokim slapom i započinje pad dolje niz kanjon kud oko seže. «Ne nije to onaj velik…» čita nam misli Emile, «…ima još dosta». Još je nadodao da je šuma teško prohodna i da je najbolje da se spustimo koritom rijeke, ako se tako uopće može nazvati izložena strma litica milenijima nagrizana silinom vode. Naime u sušnoj sezoni rijeka nije tako velika pa na rubu stjenovitog dna ostavlja dosta mjesta za prolaz. Počeli smo se spuštati po ono malo suha kamena što se nije pokazalo lakim poslom. Ogromna snaga vode odnosi sve osim najvećih komada stijena i potrebno se je po njima verati, a one bliže šumi dodatno su opasne od skliskih prevlaka alga. Silazak daljnje otežavaju mnogobrojne zapreke od nanesenih grana za vrijeme jakih kiša. Tražili smo stoga ravne dijelove s mirnim bazenima vode te suhe dijelove korita. Neopisiv je osjećaj tako hodati na dnu korita i zamišljati kako je ovdje kad naraste voda i sjuri se dolje, jer i sada je rijeka divlja i brza i neprestano se ruši u malim i većim slapovima. Iako se šuma pored nas ne čuje od buke, bili smo svjesni njene blizine. Bujna, mirisna, nadvila se s obiju strana stvarajući ugodan hlad. Gusta viseća zavjesa epifita priječila je pogled u njenu tamnu dubinu.

Ništa na ovom svijetu nije vječno pa je i zemlja slapova prošla. Ranomena se smirila stigavši na ravno, a mi opet do koljena u sporotekućoj vodi. Hodamo ravno po sredini toka u potpunoj sjeni pod svodom gustog i isprepletenog raslinja. Hodali smo tako nekoliko stotina metara, u živom tunelu po izuzetno oštrom šljunku. Tako bolno oštrom da je trajalo kao vječnost…izlazak na šumsko tlo donio je spas. Tamna, ugodna, hladnog i mekog tla, prava je milina u usporedbi s hrapavim granitom, propadajućim muljem i oštrim bridovima šljunka. Maksimalno ubrzavamo da nadoknadimo izgubljeno vrijeme u močvari. Užitak šume na našu žalost nije dugo trajao. Opet kreće invazija pijavica. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica pa i ja krečem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim.

Nema više smisla bos hodati i navlačim mokre cipele. Ah, koji užitak je biti ponovo na sigurnom. Pet je sati, još malo pa će tropska noć. Po izlaskuz iz šume na čistinu mislio sam da smo stigli u drugi kamp, no još nije bio kraj mukama. Polje šaša i ostalog krutog močvarnog bilja zapravo je bilo mokro tresetište i noge su lako propadale u mokro i rahlo tlo, a cipele se opet punile blatom i vodom. Dugo smo se mučili korak po korak u ovom stranom pejzažu, sa rijetkom grbavim drvećem potpuno optočenim sivim lišajevima i divnim visećim orhidejama. Kad smo stigli na suho bili smo mokri, blatni, krvavi, ali sretni.

 

«Riana be»*

Prve sunčane zrake nježno su milovale vrhove krošanja blagim zlatno-žutim prstima dok su se kapljice guste jutarnje rose sjale na njima. Dolje pri najnižem šumskom katu dizala su se isparavanja iz crvene rijeke, koja je sada već odrasla- široka i spora u blagim se zavojima šulja kroz šumu. Dostojanstveno mirno teče, no prigušeni zvuk zlokobno se probija kroz stotine stabala i obećava skorašnju naglu promjenu. Ubrzali smo korak, sami mi hikovci s Emileom, kako se zvuk polako, ali neminovno pojačavao. Cilj je nadomak, od uzbuđenja smo posrtali uz obalu, klizili po mokrim stijenama i granama, začarani neodoljivom pjesmo m šumske sirene.

Zaslijepilo nas je blještavilo horizonta obasjanog izlazećim suncem nad udaljenim planinama u magli i ogromnim prostorom što se ukazao pred nama. Kao da je golema ruka mačetom odrezala planinu savršenom preciznošću i Ranomena se svom silinom strmoglavila duboko u provaliju. Njen krik iznenađenja i užasa ostavio nas je gluhima i nijemima. Stojim na samom izbočenom rubu i pokušavam uočiti dno, ali ne uspijevam od fine magle koja se bljeskala na novorođenom suncu. Vođeni željom da zavirimo u samu dubinu slapa počeli smo se spuštati po izuzetnoj strmini bez ikakvog obzira za opasnost, spašavajući se jedino hvatanjem za grane i debla drveća.

Izašli smo na vlažnu čistinu i odmah nas je zapljusnuo jaki sprej. Preko 40 metara visok, bijel, slap se razbijao na tamne granitne stijene u podnožju i rađala veliku dugu pri dnu hranjenu milijunima kapljica i suncem. Moćan je slap, ali stisnut sa svih strana nadirućim bujnim zelenilom koje ga hrani i štiti, ali koje je na samom umoru na cijelom Madagaskaru, osim na nekoliko zaštićenih mjesta kao što je veličanstveni park Ranomafana.

 

Goran Šafarek| 28 Mar 2014| 0 comments
_MG_3849BOG_raw
Tekst je objavljen u nizu kolumni u časopisu Playboy

Pitaju me mnogi gdje spavam kad sam na ekspedicijama po divljim džunglama Južne Amerike, Azije, Afrike… Pa što jedem, kako se perem i sve ostale stvari koje moram napraviti da bi preživio, a obično ne nađu mjesta u pričama otkrivanja novih vrsta, susreta sa smrtonosnim zmijama ili bježanja od tapira;). Sav sam u muci da u jednoj rečenici vratim odgovor, jer dakako nismo uvijek na istom mjestu, ali zadnjih godina iskristalizirao se jedan – istraživačke stanice. To je kao mali hotelski kompleks, ali ne za turizam, već znanost. Istraživanja često traje tjednima i treba suho mjesto za odmor, ali i rad. U njima borave samo znanstvenici i njihovo osoblje, a većina putnika namjernika do njih niti ne može doći, jer su često usred nacionalnih parkova i van utabanih turističkih staza.

Prvi sam doticaj s ovakvim boravkom u džungli imao na Madagaskaru. Probili smo se uz žustru planinsku rijeku kroz gustu oblačnu šumu Nacionalnog parka Ranomafana, svu omotanu papratima i lišajevima. Mokri od kiše i krvavi od pijavica, odjednom se pred nama stvorila mala drvena koliba. Umjesto vještice, jedan je Amerikanac (odmah sam ga prepoznao, ne znam kako) pod terasom tipkao na laptopu. Koja scena, usred džungle, a ovaj piše znanstveni rad. Koji metar kasnije, bila je veća, također drvena građevina. Unutra je nas je na toplu kavu pozvala Summer, voditeljica stanice koju vodi američko sveučilište Stony Brook. Škicnuo sam policu sa stručnim knjigama, znanstvenu opremu, ali i osobne stvari. Kako idilično, baš kao iz filma. Nakon kratkog čavrljanja, nastavili smo dalje, ne želeći im smetati u poslu.

Koju godinu kasnije, počeo sam i ja biti redovit gost ovakvih stanica. Svaka je različita, ali u svima se može na miru bućnuti u suh krevet na kraju napornog dana. U onom istom parku na Madagaskaru,  spavali smo u šatorima, srećom ispod cerada. Pljuskovi mogu biti tako jaki da će svaki šator promočiti nakon par dana pa ja zaštita itekako potrebna. Na Andamanima smo imali „luksuz“ u sojenicama – građevinama kao poveće lovačke čeke na visokim stupovima, s ogradom i krovićem. More je blizu,a plima redovito posjećuje šumu mangrova u kojoj jesmo pa valja spavati nekoliko metara nad zemljom. U tropskim uvjetima, sojenica je izvrsna klimatizacija, jer među krošnjama povjetarac lijepo hladi u uparenoj tropskoj noći. Madraci su jedini komfor, a tu je i viseća mreža, zaštita od rojeva grozničavih komaraca, a u Aziji i od zmija. Iznimno otrovni krajt može ugristi ljude u snu, a kako je otrov neutotoksičan sa slabim lokalnim djelovanjem, ugrizeni nesretnik to ne osjeti, ali se više se nikad ne probudi. Mreža za komarce stoga je spasila mnoge. Cijela je stanica na Andamanima kao u filma fantazije – usred džungle podignuto je desetak takvih sojenica, a između su putići u šumi. Kako mi se nije dalo stalno navlačiti sandale, uglavnom sam kao i Hobiti hodao bos. U ekvadorskoj Amazoni smo pak spavali u ugodnoj brvnari, a s brdašca smo imali pogleda na blatnjavu amazonsku rijeku.

Znanstvenici dakako moraju jesti. U Ekvadoru smo usred zelenog pakla Amazone jeli u modernoj menzi, a na Andamanima jednostavnoj kuhinji samo pod krovićem. Kuhar Indijac se zaklinjao da je ublažio ljutinu čilija toliko da je njemu jelo njemu postalo bljutavo, ali meni je još uvijek bilo toliko ljuto da su mi se obrazi znojili! Puno riže, žute leće, nešto malo piletine ili ribe s dosta zelenjave, nije se za udebljati, ali je za zdravo živjeti, a i taj tsunami od čilija je počeo jenjavati s vremenom pa sam počeo uživati u bogatim okusima indijske kuhinje. U Šri Lanki su spavaonica i blagovaonica ista prostorija – ali kakva! Savršeno sređena i čista, s frižiderom i najvažnije – predobrom kuharicom. Naša domaćica htjela nas je hraniti zdravo i kvalitetno – uspjela je! Nisam nikad jeo tako raznoliku i egzotičnu hranu – u tanjuru sam imao sve dugine boje i okuse – od kruhovca, manioke i hrpe drugih šarenih i nepoznatih plodova.

Znanstvenici se osim spavanja te jela trebaju i oprati od znoja, blata, ali i krvi od pijavica. Na Andamanima nam je kupaona bila obična drvena kabina poput poljskog WC-a. Nema prekidača za svijetlo, ali zato je kanta na podu uvijek puna a i lončić za polijevanje visi na klinu. Teško onom koji nije dovoljno gipak da se sam nasapuna po leđima i potom ispere. Doduše, ispiranje je to s trenom oklijevanja, prije nego te zalihe hladna voda po leđima, makar su to tropi, trnci uvijek prolaze. Dražima tuširanja doprinosi i stalno tjeranje malaričnih komaraca, a nije isključeno da vas i zmija posjeti! Neko vrijeme je na grani pored nje stražarila zmija ljutica (srodnik poskoku)! Kad smo se navikli, i nije bilo više tako strašno, ali je bio problem kad je nestala. Hm, kamo je otišla, nadam se ne unutra!?!

Ono najvažnije je ipak radni prostor. Treba dovršiti posao na terenu, ukucati podatke, statistički obraditi, neki rade eksperimente…Dok se vani  šuljaju jaguari i u tišini stupaju mravi ratnici, a po krovu se iskaljuje sav bijes kišne sezone, znanstvenici imaju na raspolaganju pravi laboratorij. Najveći je bio u NP Yasuní – doista raskošna prostorija sa zamrzivačima i monitorima, čovjek bi pomislio da je negdje usred Harwarda ili Maxa Plancka u Njemačkoj. I čim bih izašao van, tropska vrućina i vlaga se me svojom teškom znojnom rukom ošamarile i vratile u stvarnost. Na Andamanima je laboratorij bio najskromniji, ali opet najidiličniji. Kao dio drvene knjižnice na katu, u njega se moglo samo bosonog. Nadohvat džungle, a opet toliko siguran i udoban. I kako čovjek ne bi bio inspiriran pisati znanstveni rad, doslovno gledajući kroz prozor  o onome o čemu pišeš!

Možda najbolje, u šarolikom smo društvu kolega. Amerikanac proučava lijane, Šveđanin istražuje kako kišna šuma ublažuje klimatske promjene, a Nijemac kako se seksaju otrovne, šarene žabe… Nema ljepšeg nego svako jutro na terasi piti jutarnju kavu dok se maglica provlači kroz isprepletene krošnje džungle, a u daljini urliče majmun urlikavac. I kao šećer na kraju, u Ekvadoru, ali i na Andamanima prikopčali smo se Internet! Nitko nije potegao žicu do ovih udaljenih kutaka džungle, već nas je s najmilijima spojio satelit! Doba romantične izdvojenosti od ostatka svijeta nekako su neprimjetno prošla, danas u najdubljoj džungli čovjek čavrljati s prijateljima na Skypeu te „lajkati“ na „fejsbuku“.