Tekstovi

Goran Šafarek| 28 May 2014| 0 comments
Tekst je objavljen u časopisu Meridijani

PCHRZ651Pokušaj skoka je loše završio. Noga je pri doskoku na položeno sklisko deblo usred potoka jednostavno proklizila i završila u hladnoj vodi i mekom crvenkastom pijesku. «Ah ne!» zavapio sam gledajući kako voda ulazi u cipelu, sad mi je potpuno mokra i možda će proći dani dok se ne osuše ako potraje ovo varljivo poluoblačno vrijeme. «Kad će već jednom kraj ove močvare?» zapitah se u sebi, ojađen od višesatnog hodanja labirintima rijeke Ranomene. Blato nas prati posvuda i hlače su mi odavno potpuno zamrljane, ali su mi barem cipele do sada bile suhe, ovako su teže za koji kilogram…

Da još se nalazimo se u nacionalnom parku Ranomafana, pravoj oblačnoj šumi, međutim u jutros smo ušli u ravnu i gusto zaraslu močvaru bambusa i pandanusa, palmi sličnoj biljci, i sada satima lunjamo po njoj. Cilj nam je najveći i do sada nesnimljeni slap ovog parka perjanice Madagaskara. Nastavljamo tako mokri i blatni dalje, probijajući se mačetom u nemogućim uvjetima. Neprestano prelazimo vijugavu Crvenu rijeku (Ranomena znači na malagaškom upravo to) čas s jedne, čas s druge obale, vjerojatno smo je prešli nekoliko desetaka puta. Uglavnom to nije veći problem zbog obilja prirodnih mostova od srušenog drveća i grana, no na nekim mjestima nema druge nego pregaziti ju bos s cipelama u ruci. Jak tempo zbog nadolazeće noći oduzima snagu i što je još važnije koncentraciju pa noge više ne slušaju i same idu spotičući se bez nadzora mozga na bezbrojne zapreke…

Povremeno zastajemo na minutu-dvije da predahnemo i to je jedina prilika da se pogleda nagore, na impresivne pandanuse koji dominiraju močvarom. Svakako su im najdojmljiviji dugački i tvrdi kožasti listovi što se šire s vrha debele stabljike u obliku rozete. Nazubljeni su i podsjećaju na one kaktusove, no zapravo je pandanus srodan palmama, dakle u skupini biljaka jednosupnica. Osim što je vizualno atraktivan, pandanus je ekološki vrlo važan kao dom mnogim drugim bićima. U zaštiti visine i trnova obitavaju žabe, raci, kukci, a posebno je zahvalno samo dno rozete u kojoj se skuplja voda pa je odgajalište nebrojenima naraštajima raznovrsnih ličinaka. Tu su na žalost i komarci, među njima i oni roda Anopheles, zloglasni prenosioci malarije. Najveći njegov stanar ipak je jedna biljka epifit, velika orhideja Arangis madagascariensis, roza-crvenih cvijetova nedostupnih na samom vrhu pandanusa.

Krenuli smo to jutro iz pitomog sela Ambatulahi, preko strmih rižinih polja do šume, nas desetak, mi članovi HIK-a Željko, Mario i ja Goran, te ekipa vodiča iz parka. Da cijela ekipa, pao sam u nesvijest skoro dok sam ih vidio, no svi su mladi i jaki, bit će zabavno. I unatoč Emilovom iskustvu, očigledno smo se izgubili. I nije stoga čudo što je nakon lutanja cijelog poslijepodneva i sam Emile sam sebi zapljeskao i glasno uzdahnuo, put je ponovo pred nama, do prenoćišta još samo jedan sat hoda. I ja sam uzdahnuo, zadnji u koloni zajedno sa Dauphinom, tihim mladim vodičem koji brižljivo pazi na mene. I tako umorni i mokri, skotrljali smo se pored potoka, najeli riže i uvukli u šator…

Zora slijedećeg dana obećavala je oblake. Naš je logor na malenoj čistini u močvari odmah do Ranomene koja tiho teče, a kud oko seže zlokobno proviruju iz magle siluete pandanusa. Nisko iznad naših glava jedri crna lunja, očito iznenađena tolikim brojem ljudi ovdje. Divim se neuobičajeno ravnom terenu usred strmih obronaka Ranomafane. Emile objašnjava da je to dno negdašnjeg jezera i da je močvara ostatak nekad obilne vode. Tako je bilo dok neki avanturist nije prije puno godina zbog mogućeg zlata raznio dinamitom stijenu na najosjetljivijem mjestu i voda je polako otjecala ostavljajući lokalne džepove vode. Neumoljiv proces biljne kolonizacije i eutrofikacije sada polako ali sigurno pretvara u šumu tu zadnju uspomenu na jezero.

Hladno je. Naši malagaški kolege šutke se griju pored vatre na kojoj se već brbučka riža u velikom kazanu. Cijeli njihov život se vrti oko ove žitarice, ona im je glavna hrana, pa i na terenu ne mogu bez nje. Ne zato što je toliko vole već zato što je to jedina dostupna jeftina hrana, a također i jedino što mogu i znaju uzgajati ovdje. Da bi unijeli dovoljnu količinu kalorija primorani su je jesti tri puta dnevno i to u velikim količinama. Večer prije svakog je dopala ogromna porcija koju su svi temeljito očistili osim nas trojice čiji želuci jednostavno nisu dovoljno veliki za sve to.

Za jedan sat se naoblaka iznenada raskinula i pokazalo se plavo nebo, bit će žarkog sunca kasnije, unatoč visini od 1000 metara ovo su ipak tropi. Emile procjenjuje da imamo još gotovo cijeli dan močvare. Cipele i čarape jedva da su se imalo osušile i kod prvog prijelaza odluka je pala- skinuti cipele za stalno i hodati bos, nema smisla ih svako malo svlačiti i oblačiti kao jučer. Uz to se Ranomena sve više širi i postaje sve dublja. To znači i da više nećemo biti u stalnoj sjeni nego na direktnom udaru sunca. Ionako su i svi naši Malagašani bosi, osim Emilea na čelu koji nosi gumene čizme. Istini za volju svi su oni bosi cijeli život i imaju podeblje džonove na stopalima dok mi naše štitimo cipelama od rođenja. Nastavljamo istom mukom kao i jučer prateći hirovitu rijeku koja kao da se ne može odlučiti hoće li lijevo ili desno pa stalno isprobava, malo u jednu stranu pa u drugu…Još je i gore. Neprestano tonemo u meki mulj ili se gubimo u moru visoke trave i mladog bambusa na suhom gdje je bez mačete nemoguće proći. Posebno je gadan bambus jer uz bjegove fino bodljikave listove sve zapinje. Baš zato nosimo duge hlače i košulje unatoč velikoj vrućini, budući da je «sušna» sezona i može se desiti da čak nekoliko dana za redom ne padne kiša. Drugi razlog je sprečavanje možebitnih ugriza komaraca. Kad je već ostatak tijela zaštićen ceh zato plaćaju gola stopala, već sada puna crvenih i bolnih pruga od oštrog lišća i još k tome skuhana u znoju prethodnog dana.

U jednom trenutku opet stajemo, Emile nešto gleda u raznim smjerovima prema nepreglednom raslinju, ali ne kreće dalje. I kad se čini da smo opet u problemu na scenu stiže naš neprimjetni nosač. Mršav, suh, sav u dronjcima uvijek izdvojen na začelju kolone, šutljiv. Kao da se osjeća podređeno, a kažu ostali i zato što se boji nas vazaha, bijelaca. Dolazi naprijed, podiže glavu kao da njuši, izgrglja par riječi i pokaže rukom smjer. Put je opet tu! Željko impresionirano kaže da kad više ništa ne pomaže, onda ga vode vlastiti geni.

Crvena rijeka i dalje raste i nema više koristi od zavrnutih nogavica, puštam ih dolje jer se svejedno moče ovako namotane sad kad je voda visoko iznad koljena. Pokušavam iz misli izbaciti sve moguće parazite koji bi mogli živjeti u vodi, ali teško. Posebno me muči bilharzija kojom obiluje dosta voda na Madagaskaru, prilično opasna bolest uzrokovana parazitom. Ti oblići, mali crvići ulazi preko kože iz vode te se skupljaju u venama oko crijeva i mokraćnih puteva gdje stvaraju probleme pa je jedan od simptoma zaraze krv u mokraći. Osim toga ugrožavaju pluća i jetra pa su vrlo ozbiljan problem tropima širom svijeta, pretpostavlja se da je zaraženo preko 100 milijuna ljudi. Za njegov životni ciklus potreban je kao posrednik slatkovodni puž, i nadam se da ga nema ovdje. Jedna mi je nada to što crvu treba barem 15 minuta mokre kože da se uspije probiti unutra, druga što područje nije naseljeno jer jajašca dolaze u vodu mokrenjem zaraženih osoba, ali ipak tko zna što se dešava uzvodno. Tu ipak zalaze ljudi iz okolnih sela u potrazi za plodovima šume.

Pokušavam stoga što prije prijeći rijeku i izaći iz nje na čvrsto tlo, ali ni tamo ne cvjetaju ruže. Opet zapinjem na mladi bambus i da spriječim pad hvatam se za debelu stabljiku drugog… ali koje li greške. Kora je prekrivena tisućama sićušnih kratkih iglica i to još slabo pričvršćenih i sve su one našle potom na mojoj ruci. Vidim i Mario naprijed ima sličnih problema. Odmah mi je pala na pamet priča o iglicama koje uzrokuju nepodnošljiv svrbež, ali ove srećom ne ostavljaju posljedice osim samog fizičkog bola. Nekoliko minuta skidanja i sve je gotovo, barem smo ostavili lijep otisak na bambusu.

Jedan novi zvuk nagovijestio je skorašnji kraj ravnice. Čarobni zvuk uzburkane vode. I to ne samo tekuće već i padajuće. Ranomenu je naglo suzio metar uski kameni kanjon i zatim je nestala u tami uskog tunela. Tako iznenada, jer pratila nas je dugo, da smo se upitali kuda će. Zakoračili smo i mi na kamenitu podlogu koja se pojavila i počeli zaobilaziti veliku stijenu u kojoj je nestala rijeka. Stigli smo na rub stijene, močvare je nestalo, a pred nama se ukazao pogled na šumu dolje. Osjećaj olakšanja se proširio, baš kao i svježi zrak što ga nosi vjetar s otvorenog prostora. Donio je još nešto, bolje reći vratio posrnuli entuzijazam. Ali kuda sad? Pred nama je ponor. Emile kreće niz kamenitu strminu i ulazi u malenu šumicu, a nama nema druge nego za njim. Iz šumice opet viđamo našu staru prijateljicu, rijeku, ali nije više bolesni crveni starac, već mlada djevojka, puna životne snage. Iz tunela se ruši deset metara visokim slapom i započinje pad dolje niz kanjon kud oko seže. «Ne nije to onaj velik…» čita nam misli Emile, «…ima još dosta». Još je nadodao da je šuma teško prohodna i da je najbolje da se spustimo koritom rijeke, ako se tako uopće može nazvati izložena strma litica milenijima nagrizana silinom vode. Naime u sušnoj sezoni rijeka nije tako velika pa na rubu stjenovitog dna ostavlja dosta mjesta za prolaz. Počeli smo se spuštati po ono malo suha kamena što se nije pokazalo lakim poslom. Ogromna snaga vode odnosi sve osim najvećih komada stijena i potrebno se je po njima verati, a one bliže šumi dodatno su opasne od skliskih prevlaka alga. Silazak daljnje otežavaju mnogobrojne zapreke od nanesenih grana za vrijeme jakih kiša. Tražili smo stoga ravne dijelove s mirnim bazenima vode te suhe dijelove korita. Neopisiv je osjećaj tako hodati na dnu korita i zamišljati kako je ovdje kad naraste voda i sjuri se dolje, jer i sada je rijeka divlja i brza i neprestano se ruši u malim i većim slapovima. Iako se šuma pored nas ne čuje od buke, bili smo svjesni njene blizine. Bujna, mirisna, nadvila se s obiju strana stvarajući ugodan hlad. Gusta viseća zavjesa epifita priječila je pogled u njenu tamnu dubinu.

Ništa na ovom svijetu nije vječno pa je i zemlja slapova prošla. Ranomena se smirila stigavši na ravno, a mi opet do koljena u sporotekućoj vodi. Hodamo ravno po sredini toka u potpunoj sjeni pod svodom gustog i isprepletenog raslinja. Hodali smo tako nekoliko stotina metara, u živom tunelu po izuzetno oštrom šljunku. Tako bolno oštrom da je trajalo kao vječnost…izlazak na šumsko tlo donio je spas. Tamna, ugodna, hladnog i mekog tla, prava je milina u usporedbi s hrapavim granitom, propadajućim muljem i oštrim bridovima šljunka. Maksimalno ubrzavamo da nadoknadimo izgubljeno vrijeme u močvari. Užitak šume na našu žalost nije dugo trajao. Opet kreće invazija pijavica. Primjećujem da su se svi primili nelijepog posla skidanja pijavica pa i ja krečem. Jednostavno se otrgnu i ostave negdje da se mahnito pružaju za bilo čime toplim.

Nema više smisla bos hodati i navlačim mokre cipele. Ah, koji užitak je biti ponovo na sigurnom. Pet je sati, još malo pa će tropska noć. Po izlaskuz iz šume na čistinu mislio sam da smo stigli u drugi kamp, no još nije bio kraj mukama. Polje šaša i ostalog krutog močvarnog bilja zapravo je bilo mokro tresetište i noge su lako propadale u mokro i rahlo tlo, a cipele se opet punile blatom i vodom. Dugo smo se mučili korak po korak u ovom stranom pejzažu, sa rijetkom grbavim drvećem potpuno optočenim sivim lišajevima i divnim visećim orhidejama. Kad smo stigli na suho bili smo mokri, blatni, krvavi, ali sretni.

 

«Riana be»*

Prve sunčane zrake nježno su milovale vrhove krošanja blagim zlatno-žutim prstima dok su se kapljice guste jutarnje rose sjale na njima. Dolje pri najnižem šumskom katu dizala su se isparavanja iz crvene rijeke, koja je sada već odrasla- široka i spora u blagim se zavojima šulja kroz šumu. Dostojanstveno mirno teče, no prigušeni zvuk zlokobno se probija kroz stotine stabala i obećava skorašnju naglu promjenu. Ubrzali smo korak, sami mi hikovci s Emileom, kako se zvuk polako, ali neminovno pojačavao. Cilj je nadomak, od uzbuđenja smo posrtali uz obalu, klizili po mokrim stijenama i granama, začarani neodoljivom pjesmo m šumske sirene.

Zaslijepilo nas je blještavilo horizonta obasjanog izlazećim suncem nad udaljenim planinama u magli i ogromnim prostorom što se ukazao pred nama. Kao da je golema ruka mačetom odrezala planinu savršenom preciznošću i Ranomena se svom silinom strmoglavila duboko u provaliju. Njen krik iznenađenja i užasa ostavio nas je gluhima i nijemima. Stojim na samom izbočenom rubu i pokušavam uočiti dno, ali ne uspijevam od fine magle koja se bljeskala na novorođenom suncu. Vođeni željom da zavirimo u samu dubinu slapa počeli smo se spuštati po izuzetnoj strmini bez ikakvog obzira za opasnost, spašavajući se jedino hvatanjem za grane i debla drveća.

Izašli smo na vlažnu čistinu i odmah nas je zapljusnuo jaki sprej. Preko 40 metara visok, bijel, slap se razbijao na tamne granitne stijene u podnožju i rađala veliku dugu pri dnu hranjenu milijunima kapljica i suncem. Moćan je slap, ali stisnut sa svih strana nadirućim bujnim zelenilom koje ga hrani i štiti, ali koje je na samom umoru na cijelom Madagaskaru, osim na nekoliko zaštićenih mjesta kao što je veličanstveni park Ranomafana.