Hrvoje Ivančić (33) novinar, književnik i putopisac te Goran Šafarek, biolog, publicist i dokumentarist u Siriji su proveli deset dana kako bi snimali materijale za dokumentarni film o ratnih strahotama te seriju TV priloga i reportaža za hrvatske medije.

Zanemare li se prelijetanja aviona, eksplozije u daljini i brojne vojne punktove moglo bi se pomisliti da ondje nema rata. U Damasku život ide dalje, institucije funkcioniraju, a ljudi se okupljaju na ulicama, tržnicama, u restoranima, kafićima…Međutim samo dva-tri kilometra dalje vlada totalna destrukcija. Islamistički pobunjenici kontroliraju dijelove predgrađa i svako malo uspijevaju u svojem terorističkom naumu. Na dan kad smo došli u Damask, na jednoj od gradskih tržnica dogodio se bombaški napad u kojem je poginulo 10-ak osoba. Još veći napad dogodio se nedugo nakon što smo krenuli kući u Hrvatsku. U južnom Damasku, u kvartu Sayyidah Zaynab tri su bombaša potukla 80-ak osoba, dok je u Homsu, u dva napada u pretežno alavitskom dijelu grada poginulo 50-ak Sirijaca. Ozlijeđene se brojalo u stotinama.

U Damasku granatiranja obično kreću poslijepodne ili predvečer. Lokalno stanovništvo niti ne podiže glavu, dok smo mi svako malo strepili i gledali u nebo. Ovo je moje prvo ratno iskustvo. Iako sam se dva i pol mjeseca, čekajući vizu, pripremao za Siriju, ništa vas zapravo ne može pripremiti za ono što vas tamo dočeka. Moj kolega Hrvoje tu je ipak iskusniji jer mu je ovo treća posjeta Siriji – i koji se specijalizirao za teme Bliskog Istoka.

Najviše vremena proveli smo u Damasku, Homsu i Al Quaryataynu, sve redom teritoriju pod kontrolom sirijske vojske. U predgrađu Damaska Jobaru i susjednoj Doumi bili smo doslovno na 30-ak metara od islamista. Naravno da nam nije bilo svejedno. Dolazimo do sirijskih vojnika i očekujemo nervozu i nepovjerenje prema strancima nakon pet godina neprekinutih borbi, a oni nas dočekuju kao da se ništa ne događa i nude kavom i čajem. Ni u jednom trenutku se nismo osjećali ugroženi. Većina Sirijaca su mislili da smo Rusi, a njih trenutno jako vole. Kad smo im rekli da smo iz Hrvatske malo su kimali glavom jer zbog propagande baš i ne gaje simpatije prema Europskoj uniji.

Najviše vremena proveli smo u Damasku, Homsu i Al Quaryataynu, sve redom teritoriju pod kontrolom sirijske vojske. U predgrađu Damaska Jobaru i susjednoj Doumi bili smo doslovno na 30-ak metara od islamista. Naravno da nam nije bilo svejedno. Dolazimo do sirijskih vojnika i očekujemo nervozu i nepovjerenje prema strancima nakon pet godina neprekinutih borbi, a oni nas dočekuju kao da se ništa ne događa i nude kavom i čajem. Ni u jednom trenutku se nismo osjećali ugroženi. Većina Sirijaca su mislili da smo Rusi, a njih trenutno jako vole. Kad smo im rekli da smo iz Hrvatske malo su kimali glavom jer zbog propagande baš i ne gaje simpatije prema Europskoj uniji.

Ono što vidimo na televiziji i čitamo u novinama ne može realno dočarati stanje u Siriji i tko se zapravo bori protiv koga. Samo na pobunjeničkoj strani postoji nekoliko stotina frakcija. Jedni od njih su umjereni pobunjenici Slobodna Sirijska vojska (FSA), uglavnom nezadovoljni Suniti, bivši Vladini vojnici koji su prije nekoliko godina uz pomoć Amerikanaca pokušali svrgnuti Asada. Od sunitskih islamista tu su frakcije, od kojih su najveće Jaysh al-Islam kod Damaska ili Ahrar Ash-Sham u Idlibu. Džihadisti Al Nusre, sirijskog ogranka Al Qaide i ostale Al Qaidine frakcije također su vrlo moćne. Dakako tu je i famozna Islamska država čija je pojava zapravo onemogućila da Amerikanci naprave ono što im je donekle uspjelo u Libiji, a to je kontrola teritorija. Svojim aspiracijama za totalnom dominacijom IS se uspio odvojiti od ostalih islamističkih pobunjenika i sada zapravo vode rat sami protiv svih. S IS-om zbog njihovog radikalnog fundamentalizma čak ni Al Qaida ne želi imati posla.